Legende i vjerovanja vezani za "Momčilovo groblje"

U slivu donjeg toka Male i srednjeg toka Velike Usore nalaze se na više mjesta, u manjim i većim grupama, kao i pojedince, starinski nadgrobni spomenici (stećci, kamenovi, biljezi). Najinteresantnija grupa nadgrobnih spomenika je u selu Vrućici, kraj istoimene banje, 6 km daleko od industrijskog Teslića, a na jednom malom brežuljku, na jugozapadnoj padini brda Stražbenice, na kojoj se još danas razbiru temelji nekoga staroga grada. Do tih grobova vodi uz Brkića Potok seoski put, kao odvojak banovinskog druma Teslić - Fratrova Ćuprija.

To groblje, okruženo je danas gustim naseljem. Iznad njega su kuće Samardžića, a ispod, u neposrednoj blizini, kuća Brkića. Sa tog brežuljka otvara se lijep vidik prema zapadu i jugozapadu, dočim je prema istoku i sjeveru zatvoren Stražbenicom i Gradinom, povrh koji vodi neki stari kameni drum, koji narod naziva Kaldrma. Dolina je vrlo pitoma, obiluje lijepim oranicama, livadama, hrastovim gajevima i studenim izvorima, zvanim Zmajevac, Karevac, Riljevac itd. Da je tu nekada uspjevala i vinova loza, svedoče nam ostaci loze, a i nazivi Vinograd i Loznik, kojim su označene pojedine današnje oranice.
Grupa ovih interesantnih nadgrobnih spomenika sastoji se od tri stećka (kamena, biljega), od kojih se svaki razlikuje posebnim oblikom i veličinom.

Prvi najveći, za kojeg narod vjeruje, da je grob „ Vojvode Momčila „ , ima veliku prizmatičnu osnovu, pravilno izrađenu od jednog komada. Na toj ploči leži danas prevaljeni gornji dio spomenika. Taj gornji dio ima oblik pravilnog sarkofaga, u obliku kuće sa dvokrilnim krovom. Ivice su mu obrubljene sa 12 cm debelim okruglim rubom.

Rubovi odnosno ivice, završavaju se na uglovima u kamene, malo oveće jabuke. Sa šljemena istočne i zapadne ravnine spušta se iz jabuke kroz sredinu isto tako okrugao rub, koji se od sredine grana na dvije strane i spaja sa donjim širokim rubom. Južna i sjeverna strana sarkofaga je pravokutnog oblika. Pošto stećak leži srušen sa dolje okrenutom sjevernom stranom, to se ornamentika može vidjeti samo na gore okrenutoj južnoj strani. Na istoj se vidi vrlo pravilno utesana ruka (desnica) od ramena, savijena u laktu, a sa pesnicom, koja drži topuz ili baklju.

Ta skulptura je izrađena vrlo lijepo i za ono vrijeme upravo umjetnički. Ispod pesnice sa pruženim palcem u vis, nalazi se držak od topuza. Sama glava od tupuza (baklje) je eliptičnog oblika sa tri reda brazda, odnosno izbočina. Po ovoj istesanoj ili bolje reći utesanoj ruci sa topuzom, jasno je, da je pokojnik okrenut glavom prema zapadu, kao što se obično kopaju i danas kršćani. Da li ima kakve ornamentike ili natpisa na suprotnoj, sjevernoj strani, okrenutoj sada prema zemlji, nije poznato ni najstarijim ljudima u selu.

Ali se dade zaključiti, da s obzirom, što postoji ornamentika i naprijed spomenuta oznaka na južnoj strani, da ni ova sjeverna, koja je radi svoje težine duboko uronila u zemlju, nije ostala prazna, već da je i na njoj utesan isti ili što je još vjerovatnije, neki drugi znak, obilježje moći i vladarstva. Lako je moguće, da se na toj strani nalazi natpis. Stećak, za kojeg narod neosnovano vjeruje, da je grob supruge Vojvode Momčila, manji je od prvoga, te se nalazi neposredno uz uzglavlje, okrenut po dužini od sjevera prema jugu.

Ovaj stećak ima preko polovice utesan pojas 14 cm širok, te se od njega počinje sužavati i svršava se u obliku kupole, na čijem se vrhu nalazi istesana jabuka, iz koje spuštaju na sve strane udubine (brazde) i 14 polja. Svojom izradom i pravilnošću izgledaju kao kupola ili kapa sa spuštenim pokrivačem. Na stećku nema nikakvih drugih ornamenata, te stoji uspravno na svom mjestu; jedino na južnoj strani ga je izglodao zub vremena, što se vidi iz jedne velike pukotine.

Premda ovaj stećak ima oblik samostalnog groba, i ako narod vjeruje, da je to grob „ supruge Vojvode Momčila „ , dobrom posmatraču biće odmah jasno, da je ovaj stećak sastavni dio onog naprijed opisanog groba ispod sarkofaga. Dokaz je što stoji na jednoj ogromnoj ploči, okrenutoj po dužini od sjevera prema jugu, te ima oblik obeliska, koji svojom visinom natkriljuje druga dva stećka i stoji upravo geometrijski tačno iznad kamene ploče, na kojoj se vide tačno udubine, gdje je stajao sarkofag.

Da to nije poseban grob već spomenik (biljeg) svjedoči nam i njegov položaj. U slučaju, da je tu sahranjen mrtvac, bio bi grob okrenut prema istoku kao i druga dva.

Treći stećak, koji je po narodnom vjerovanju grob „ sina Vojvode Momčila “ leži južno od glavnoga. Po svojoj izradi je najjednostavniji, a po veličini najmanji. Njegova ploča, potpuno je uronila u zemlju. Na toj ploči stoji malo sagnut stećak. On je izradom dosta sličan prvom, jer je i on sarkofag u obliku kuće sa četverokrilnim krovom, ali se ne svršava u jednom šljemenu, već svaka strana ima oblik pravilnog trapeza.

Na gornjem dijelu pravokutno-horizontalnog krova istesana je jabuka, koja ima ovalan oblik. Rubovi i ovoga stećka su obrubljeni okruglo istesanim, 10 cm debelim rubom. Na njemu nema nikakvoga natpisa, ni posebne skulpture. Premda je okolina, u kojoj se nalaze ti starinski spomenici naseljena srpsko-pravoslavnim i rimokatoličkim stanovništvom, njihovo je vjerovanje o tim grobovima nepodjeljeno. Jedni i drugi vjeruju, da u njima leže kosti članova porodice Vojovde Momčila, koji je nekada vladao ovim krajevima.

Priča se, da je dvorove imao na mjestu gdje se sada nalaze ostaci staroga grada. Ispod gradine da je bila velika varoš i da se i danas zna za mjesto, gdje su bile kovačnice.

I ako na grobovima nema nikakve krišćanske oznake (krsta-križa) ipak su tvrdo uvjereni, da su kršćani. Narod vjeruje, da su ti grobovi svetinja i čuvari njihova sela i okolice. Ne dozvoljavaju ih prekopavati, jer bi ih po njihovu vjerovanju pobio led. Nesmetani, mirni opstanak tih grobova dovode u vezu sa rodom u godini. Za vrijeme velikih suša pohađaju te grobove, te se mole Bogu sa blagu kišicu. Dok nisu imali crkava držali su na njima obljetnice (masla) tj. molitve za rodnu godinu.

Priča se, da je za vrijeme turske vladavine neko pokrenuo jedan manji kamen i kako se nalazio na uzvisini, on se odvaljao za nekoliko metara u dolinu. Te ih je godine navodno pobio strašan led. Odmah se složiše seljaci i u jesen izvukoše kamen na staro mjesto. Ovo vjerovanje prelazi s koljena na koljeno, te ih ne može niko uvjeriti o protivnom. Čuo sam, da još i danas dolaze na grobove oni, kojima je učinjena kakva nepravda ili ih tišti kakva bol, te u samoći, vjerujući, da to čuje dobri vladar, proklinju svoga protivnika, koji im je nepravdu učinio i bol nanio i vjeruju da će kletva stići protivnika, jer je upravljena sa toga mjesta.

Sve do proljeća godine 1916. bili su ti grobovi nedirnuti. Turci ih nisu dirali, jer na njima nije bilo nikakvoga kršćanskog obilježja, a poslije okupacije narod je to branio. Moguće je jedino, da je za turske vladavine gornji dio glavnoga stećka i odvojen od glavne osnovne ploče i prevaljen, sa namjerom i mišljenjem, da će se odmah ispod sarkofaga nešto naći i tako je ostao na mjestu prevaljen, jer toliki masiv nije bilo lako natrag povratiti i uz najbolju volju. U proljeće godine 1916 za vrijeme Svjetskog rata, kad je nad fabrikom u Tesliću bila postavljena vojna uprava, poduzeo je vojni komandant kapetan Bauer da ispita te grobove. Njegovoj zapovjedi nije se smio niko protiviti.

Rano u jutro, kako priča jedan očevidac, došao je spomenuti kapetan u društvu sa nekoliko tvorničkih činovnika, te je sa svojim tvorničkim radnicima (jer su se domaći ustručavali raditi na tom mjestu) započeo otkopavanje jednog groba. Po pričanju tog očevica, posao nije bio lak. Preduzimači naime bili su u tom polsu laici, te su nepoznavajući pravog načina otvaranja takovih grobnica, započeli kod uzglavlja kopati u dubinu.

To je išlo teško, jer im je smetao ugao masivne osnove (ploče). Nemajući sprava za podizanje, podmetnuše i upališe jednu minu, koja srećom nije imala velikog djelovanja, jer je od masivne ploče otkinula tek jedan komadić. Nakon dugog kopanja, tek oko tri sata poslije podne, dokopaše do groba (kostura), koji je, kako priča očevidac, bio zasvođen potočnim kamenicama. I sad se dogodi nešto što učvršćuje narodno vjerovanje:“I u taj čas“, priča jedan starac,“dok su oni prebirali zemlju i pregledavali kosti oko glave, iznenada se naoblači i udari strašan pljusak.

Munja opali u jedan hrast u neposrednoj blizini grobova. Svi se razbježaše odnesavši nekoliko komadića haljinke, i dva tri prstenčića, a grob ostaviše otvoren. Sutradan poslaše radnike, da povrate zemlju u grob i da ga zatvore“. I zaista i danas se vidi, na mjestu gdje je kopano, da je to bilo neko laičko istraživanje i da je obavljeno u žurbi i ostavljeno u neredu.

Pošto me interesovalo, da li su ti predmeti svojevremeno predani u Narodni muzej u Sarajevu ili su možda za vrijeme rata poslani na stranu, jednom sam prilikom otišao u muzej i potražio te predmete. Predusretljivošću tamošnjih činovnika, našao sam u dvorani za srednjovjekovne starine te nađene predmete, pod imenom: Predmeti nađeni u Vrućici pod jednim kamenom.

Tu se nalaze ove iskopine:  jedan zlatan prsten, po izradi dubrovačkog porijekla. Na njemu se vide sa gornje strane izrađene dvije glave, muška i ženska, a sa donje strane dvije ruke sastavljene u znaku rukovanja (pozdravljanja). Jedan srebren prsten sa teško čitljivim natpisom, te jedan drugi zlatan prsten sa lijepom ornamentikom. Osim toga, tu se nalazi nekoliko komadića (krpica) skupocjenog brokata sa zlatnom žicom (potkom), ostacima odjeće. Napokon tu se nalazi i jedan komadić željeza i veliki ekser kovanac.

Pošto su ti, po svojoj izradi i obliku jedinstveni spomenici u našoj državi, sada u poremećenu položaju, pokušao sam da ih crtežem prikažem u rekonstruisanom položaju tj. onako kako su izgledali u početku svoga postojanja. Kako se na crtežu vidi, više ispravljenog sarkofaga podiže se obelisk ( za kojeg narod vjeruje da je grob), koji sa sarkofagom i drugim manjim grobovima, čini jednu cjelinu i prestavlja vrlo lijep i skupocjen spomenik.

Izvor: IZ USORSKOG KRAJA I OKOLINE“

PETAR M. BIGUNOVIĆ, 1937 godine