Zlatne dirke Rajka Ercega: Pola vijeka drugujem sa harmonikom

Više od pola vijeka Rajko Erceg, taksista u penziji iz Brestovčine kod Gradiške, muzikom i pjesmom zabavlja posjetioce javnih programa, proslava, goste porodičnih slavlja, seoskih vašara, ispraćaja u vojsku, rođendana i drugih masovnih skupova. Rajkovi nastupi, njegova harmonika, spremnost na dosjetku, šalu, na brzinu smišljenu pjesmu prilagođenu trenutku, odavno imaju kultno mjesto i nezaobilaznu ulogu na zabavama u cijelom lijevčanskom i potkozarskom kraju.

Zato ovdje mnogi vjeruju da se zapravo ništa bitno ne može proslaviti bez Rajka Ercega, omiljenog muzičara o kojem se prepričavaju mnoge anegdote. Na nedavnoj proslavi osamdesetog rođendana, Momir Babić iz Laminaca koji nekoliko decenija živi u Njemačkoj, ispričao je da mu Rajko u svim prilikama svira pedeset godina.

-Za svoj osamdeseti rođendan, prije godinu dana angažovao sam Rajka Ercega, sa kojim sam proveo nebrojeno noći u pjesmi, lumpovanju, piću i muzici. Njegovo srce je uvijek veselo, a to se osjeti – ispričao nam je Momir Babić rekavši da je, potomke i rodbinu obavezao da njegovog prijatelja Rajka angažuju i kada jednog dana “krene Bogu na istinu”.

– Izgradio sam grobnicu, crkvu, uredio spomenik i napisao scenarij vlastite sahrane. Naveo sam da me tada obavezno moraju ispratiti uz harmoniku Rajka Ercega. Sa njim sam proveo mnogo lijepih dana i godina, on me pratio i dočekivao i zato neka tako bude i na mome poslednjem putovanju – zavjetovao se Momir Babić opisujući nam svoje dugogodišnje prijateljevanje sa Ercegom.

– Kada sam počeo ozbiljnije da se bavim muzikom, da sviram narodne pjesme, najviše novca zaradio sam na svadbama. U to vrijeme, mladenci su išli u zaprežnim kolima, ali ne iz hira nego zato što drugih prevoznih sredstava nije bilo. I ostali svatovi putovali su sa nekoliko zaprega, okićenih konja, preko njiva, lošim putevima, kroz livade i šume. Naprijed je bio kočijaš a pozadi mladenci i ja sa njima. Sjećam se, vozimo se, kola škripše, upadaju točkovi u kolosijeke, pršte blato ili prašina, znoj teče sa konja, sve se puši, ja sviram a svi pevaju truckajući u zapregama – opisuje Rajko davnašnje običaje i svadbena veselja.

Iz toga doba pamti mnogo pjesama koje su bile veliki hitovi.

– Najviše sam zaradio svirajući pjesmu “Moj život je ruševina stara, ona mi je odnijela srce iz njedara”. Pjevao sam je na zborovima, vašarima, svadbama, u kafanama…  Interesantno je da sam prvi put ovu pjesmu čuo u JNA u Nišu 1967. godine. Snimio je tada Brana Marković, moj drug iz vojske a kasnije su je pjevali i drugi pjevači – prisJetio se Erceg svojih muzičkih početaka.

Od harmonike marke “Dalapa” koju je kupio u Italiji prije četiri decenije ni sada se ne odvaja u inat narušenom zdravlju. Ovaj instrument mu je uvijek pri ruci. -Kada sam se bavio taksiranjem, harmonika je uvijek bila na zadnjem sjedištu. Dešavalo se često, kada nekog putnika odvezem kući, naprimjer prilikom povratka sa rada iz inostranstva sa kojim se rodbina dugo nije videla, ili kakvog bekriju, on me zamoli da sa njima podijelim radost toga susreta. Tada parkiram vozilo u hladovinu ili pod kakvu nadstrešnicu, uzmem harmoniku, povedem pjesmu i tako satima, do zore ili do noći, zavisno kada smo počeli – sjeća se ovaj harmonikaš, omiljeni muzičar kojega mnogi ovdje poznaju, poštuju i dijele sa njim trenutke sreće ili drugih emocija.

O ispraćajima u tadašnju JNA ali i drugim slavljima na kojima je svirao, Rajko Erceg priča sa mnogo nostalgije. -Bilo je to lijepo i srećno vrijeme. Narod je malo imao ali bio nasmijan, veseo… Svaka pjesma završavala je Kozaračkim kolom, ono se igralo u svim prilikama. Šta god sam svirao, kakvu god pjesmu, narod je ustajao i hvatao, preplitao ruke u Kozaračko kolo.

Imao sam širok repertoar, od moje omiljene pjesme „Skeledžija na Moravi“ do partizanskih pjesama ili o Titu i Jovanki. Narod je skakako od sreće, cure i žene nogama su tukle po prašini kao da tucaju mahune ili gaze slamu… Takvo vrijeme je bilo – sjetno pripovijeda Erceg o vremenu u kojem se skromno živjelo ali malo imalo i trebalo. Sada su, veli, mnogim ljudima koje zabavlja, puni džepovi ali srce i duša prazni.

Oldtajmer iz 1967. godine

Rajko Erceg je jedini u BiH vlasnik oldtajmera – “Mercedes 250 SL Pagoda”. Ovaj tip automobila bio je kratko u proizvodnji, svega šest mjeseci tokom 1967. godine. Erceg je svog “ljubimca” na četiri točka kupio 1970. godine na carinskoj licitaciji u Osijeku. Objašnjava da su mu nakupci nudili velike iznose za ovaj automobile ali nije htio da ga proda. Rezervni dijelovi su veoma skupi, naprimjer originalna guma košta 500 eVra, kaže Erceg koji za dijelove nikada nije škrtario. Najviše ga vozi tokom ljeta, jer uživa u spuštenom krovu, uglavnom na kraće relacije, a rado odlazi na izložbe oldtajmera.

Srpskainfo

Tagovi: