"Djeco, danas nećemo imati zadnja dva časa, škola je odobrila, idemo svi na utakmicu"- izgovori učitelj Zdravko, na početku druge smjene svom 4/1.

Izgovoriti takve riječi u najfudbalskijem razredu što je imala Osnovna škola "Petar Petrović Njegoš" u Tesliću, značilo je samo da toga dana ne računajte psihičku prisutnost 80% razreda toga odjeljenja jer smo svi mislima na fudbalu. Veliki odmor je i dok vadimo svoje sendviče iz aluminijske folije, dođe komanda iz centralnog štaba, zvanog direktor škole, da se škola zaključa, a djeci se ne dozvoljava odlazak na utakmicu između Proletera i Borca iz Banjaluke, zbog nereda navijača na ulicama Teslića.

Tada je dolazak Borca u Teslić predstavljao spektakl za grad koji je proživljavao fudbalsku renesansu i penjao se ka vrhu piramide najvažnije sporedne stvari. Dok stojiš razočarano u staroj školi na hodniku i gunđaš na glas što ne možeš na utakmicu, preko puta u novoj školi, tamo gdje su išli stariji i svi oni kojih si se bojao i poštovao, tamo u svoj toj panici, jednom dečku ni zaključana vrata nisu smetala da ostvari svoj cilj.

Otvorise prozor i kroz njega iskoči ćelavi momak, pohita ka stadionu, udaljenom 500 metara od škole, dok ostali učenici nijemo posmatraše u čudu šta se to zbiva. Na kraju Proleter izgubi taj meč, meč koji stvori jedno rivalstvo i utakmica koja je pokazala životnu ljubav jednog mladića ka jednom fudbalskom klubu.
Taj čin se ne svidi školskim glavešinama, pa brže bolje hitnim sjednicama donesoše odluke. "Ajde dežurniii oglas". "Dobar dan oglas".... prekidaj sve aktivnosti stižu vijesti iz zemlje i svijeta... " Bla bla.. kažnjava se Vladimir Marković ukorom... bla bla... zbog ugrožavanja sigurnosti, skakanja kroz prozor (prozor bio na dva metra visine).. " Taj oglas mi je uvijek ko neki zid srama, ideš po školi i čitaš ko je dobio smanjeno vladanje i misliš nema života poslije toga, a to je u stvari najnebitnija stvar koja vam se desi u životu, no shvatite to tek kasnije.

Ali šta je značio jedan ukor za dječaka koji je htio biti dio njih 3000 samo zbog njih dole 11 i dječaka koji je sanjao da bude jedan od njih 11 zbog njih gore 3000.
Noseći teško breme nasljednika nekadašnjeg fudbalera Sarajeva, Slobodana Markovića, ali i motiva biti bolji od oca, Vladimir se kalio među igračima najjačeg Proletara u novijoj istoriji. Već sa 16 godina je trenirao za ozbiljnim prvoligašima, čuvena fudbalska imena Proletera prošle decenije Rašić, Jelić, Grbić, Dolići, Gačić i ostali. Nije lako bilo biti klinac u takvom društvu, ali kada nije bio s njima, popularni Roko je bio na tribini jer i sama pjesma navijača Proletera kaže "Mnogo toga zajedno smo prošli"..

Trud i rad u prošloj deceniji, došao je na naplatu u ovoj, već sa 20 godina postaje standardni prvotimac Proletera. Kada se jednom upalo u mašinu, više se momak sa brojem "9" na leđima nije zaustavljao. Tresle su se mreže mnogih Prvoligaša, sa vrha brijega liste strijelaca je bio najljepši pogled. Vrtili su se i razni tipovi oko stadiona, narodu poznati kao menadžeri, htjeli su teslićkog golgetera u svojim redovima, ali on nije htio u njihove. Sanjao je svoje snove, postao je dio onih 11 dole zbog njih 3000 gore. Rekao je ostajem ovdje, da slavim 100 godina mog jedinog kluba, a onda je kraj .Peta, lijeva, desna, glava, prolazilo je sve, a odbrane su strepile.

No, prolazilo je i vrijeme,a odlazili su i ljudi, njih je dole bilo 11, ali gore sve manje i manje. Proleter je drugoligaš, nije više strah i trepet za protivnike. Odlazili su svi i prolazili "i kada je stvarno bilo teško uz Teslić je ostao". Odlazio je i novac, negdje, nekome, bez traga.

Njih je ostalo samo 11, a gore nikoga. U posljednjoj utakmici Marković je debitovao na golu, jer od nekadašnjeg giganta Proletera, ostale su samo golmanske rukavice. Sa rukavicama na rukama i kapitenskom trakom postigao je svoj posljednji gol u "crveno-plavom" dresu i rekao zbogom.

Ako nema publike, nema ni koncerta, ako nema publike, ne radi ni kino, ako nema naroda koji treba braniti nema ni komadanta. Te sumorne subote i ovako depresivni i društveno "mrtvi" grad Teslić nije pogledao ni to malo sporta što još uvijek ima u svom gradu. Proleter je pobijedio pred najmanjom posjetom u svojoj istoriji, tek dva, tri slučajna prolaznika ispratili su posljednji ples Proleterovog komadanta Markovića, koji je sa 28 godina odlučio da okači kopačke o klin.

Otišao je bez aplauza, nema više ni onoga "Roko, upani", otišao je jer nema više za koga igrati. Rekao je zbog karijeri, koju treba poštovati i kao struka i kao vječiti rival s druge strane Banjskog mosta.

Ako je stvarno kraj,onda je kraj, a nije vjerujte. Te 2026. možda bude Proletera,a možda ne, ali počasni krug Roke oko Radolinke sigurno da.

Mikromreža