Avgusta 1977. godine, Josip Broz Tito je po ko zna koji put bio u centru interesovanja svjetske javnosti. Bio je prvi državnik koji je u istom potezu posjetio Moskvu i Peking.

Oči svjetskih medija bile su tada uprte u Tita i njegovu delegaciju. Međutim, ovaj put izazvao je posebno interesovanje i u zemlji. Građane i radne ljude SFR Jugoslavije, svikle na Brozova spektakularna i luksuzna putovanja, nije mnogo dodirivao značaj posjete Moskvi i Pekingu, već činjenica što pored njega nije bila njegova životna družbenica Jovanka, popularna Joka.

Krenule su razne priče i tračevi, najpre šapatom. Najobavješteniji, bliski Predsjedništvu države i Predsjedništvu CK SKJ, širili su različite verzije Jovankinog odsustvovanja sa spektakularnog puta. Međutim, sve je počelo mnogo prije.

Tri godine ranije, u najvišem političkom rukovodstvu zemlje postavljena je dijagnoza: Jovanka Broz se ponaša samovoljno, vodi svoju politiku, pokušava da izoluje Tita od najbližih saradnika.

Tito na to reaguje i odlučuje da se formira komisija koja će sve to ispitati. U Komisiji su bili Rato Dugonjić (predsjednik), Todo Kurtović, Stevan Doronjski, Fadilj Hodža i tri generala - Miloš Šumonja, Džamil Šarac i Ivan Kukoč. Listajući zapisnike sa mnogobrojnih sastanaka i prenoseći ih u fragmentima, danas može bar djelimično da se rekonstruiše atmosfera oko razlaza najpopularnijeg para u istoriji Jugoslavije.

Još 7. marta 1974. okupila se državna, partijska i vojna vrhuška SFRJ sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda - Jovanka Broz. Uvodnu reč imao je predsjednik komisije:

NA sastanku državnog vrha SFRJ, o odnosu Tita i Jovanke general armije Nikola Ljubičić je rekao:

"Cilj spoljnih uticaja i prodora u rezidenciju je da se predsjednik Republike onemogući u vršenju svojih funkcija. Sa nekima od tih uticaja Jovanka Broz se poistovećivala, jer joj je to konveniralo. Na osnovu podataka koje dobija spolja, ona vrši pritisak na predsjednika. Primanje pojedinca iz JNA na razgovore, njene ocjene o tome kakvo je stanje u generalskom sastavu - ja to ne mogu dozvoliti, niti mogu da prihvatim. Jer, mislim da je to opasno i da to može razbiti komandovanje u Armiji."

STANE DOLANC: "Ja sam u Karađorđevu pitao drugaricu Jovanku da li je tačno da je rekla da će ona i Tito prije da crknu nego da kuvara puste u kuću. I ona je, molim vas, već drugi dan vodila istragu o tome ko mi je to rekao."

STANE DOLANC: "Drugovi, duboko sam ubijeđen da bismo, u slučaju da se drugu Titu nešto desi, mi bili krivi."

EDVARD KARDELJ: "To će biti oružje onih koji i sada rade to što rade."

VLADIMIR BAKARIĆ: "Da. Da. Onih koji ga ubijaju."

Ovaj krug razgovora o prvoj dami Jugoslavije je završen. Donesen je jednoglasan stav da se prihvataju izvještaj Komisije SKJ i njeni predlozi. Takođe je zaključeno da svi članovi Izvršnog biroa, sa Kardeljom, Bakarićem, Ribičićem, Bijedićem i Ljubičićem, odu kod Tita i upoznaju ga sa ovim razgovorom i da mu predlože odluke koje on treba da donese.

Dva dana kasnije, 9. marta 1974, sreli su se sa Titom u Karađorđevu.

JOSIP BROZ: "Vi ste mi predložili da održimo ovaj sastanak da biste me upoznali sa odlukama i stavovima Izvršnog biroa. Pa, evo, da čujem."

RATO DUGONJIĆ: "Drugarica Jovanka je razgovarala samo sa mnom, odbivši da našem razgovoru prisustvuju i članovi Komisije. Drugarica Jovanka iznijela je čitav niz vrlo ozbiljnih optužbi na račun službe bezbjednosti u rezidencijama - da je prate i prisluškuju. U centru optužbi je Ivan Mišković. Međutim, aluzije su upućene i na vrh Armije. Davala je o nekim generalima jako loše ocjene. Za Miškovića govori da je hrvatski nacionalista, da je potpomagao Tripalov pokret. Druže Tito, kod drugarice Jovanke postoji strahovito nepovjerenje prema službi bezbjednosti i prema vrhu Armije".

JOSIP BROZ: "To ja najbolje, znam. Kakvi!"

STANE DOLANC: "Što se tiče onih dokumenata za koje drugarica Jovanka tvrdi da ih ima. Vi, druže Tito, znate da smo mi sa njom razgovarali. Vi ste bili prisutni kada je rekla da to ne da."

JOSIP BROZ: "Ja sam tražio da ih meni da. Rekao sam: 'Daj mi, molim te, dokumente koje imaš.' Neće!"

STANE DOLANC: "Druže Tito, mi vas molimo, ako prihvatate ove prijedloge, da ih mi realizujemo."

JOSIP BROZ: "Ja se slažem. I to, čim prije!"

To "čim prije" očigledno nije išlo tako glatko. Godinu dana kasnije, u februaru 1975, dok je Tito boravio u Igalu, u Boki Kotorskoj su se obreli potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Stambolić, sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Stane Dolanc, predsjednik jugoslovenske vlade Džemal Bijedić i ministar odbrane general Nikola Ljubičić. Uz pomoć Edvarda Kardelja, izveli su Tita iz rezidencije u Igalu i odveli ga na "Galeb", koji je bio usidren u Kumboru, da bi ga ubijedili da mu od Jovanke prijeti životna opasnost.

Sve je bilo sračunato tako da im povjeruje kako mu s Jovankom život visi o koncu, a da bi ga u to ubijedili, poveli su sa sobom profesora Bogdana Brecelja, Titovog ličnog ljekara, i generala Marka Rapa, šefa Titovog obezbjeđenja. Prvi je trebalo da potvrdi da se Jovanka nalazi u nervnom rastrojstvu, a drugi da ona u tašni ima neki mali pištolj koji bi u nastanku psihičke krize mogla upotrijebiti protiv Tita.

Ovi argumenti su urodili plodom. Tito je sve manje vremena provodio u Užičkoj, do čuvene azijske turneje, kad su definitivno odvojeni.