Jaretove ideje za biznis i danas mame osmijehe VIDEO

“Pajo, Pajo, imam strašnu ideju za biznis”, legendarna rečenica kojom je Jare u seriji “Kamiondžije” mamio osmijehe milionima gledalaca širom biše Jugoslavije i danas čuva Miodraga Petrovića Čkalju od zaborava.

Bez ovog velikana jugoslovenskog glumišta smo ostali prije 17 godina, tačnije 20. oktobra 2003. Bio je jedan od najvećih umjetnika, koji je mnogima decenijama uveseljavao živote. Njegov humor je čak i mlađim generacijama, koje nisu stigle da ga upoznaju, kao lijek za dušu. Možda baš zbog toga što je rođen na Dan šale, 1. aprila 1924. godine, ili zbog svoje iskrenosti i neposrednosti, Miodrag Petrović bio je kralj komedije.

Čovjek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smijeha da će uvijek ostati u njihovim sjećanjima kao Jarić Živadin Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić, ali i neki drugi likovi koji su ovog skromnog čovjeka odveli u legendu.

U rodnom Kruševcu završio je gimnaziju, gdje je počeo da se bavi glumom. Nakon Drugog svjetskog rata upisuje Veterinarski fakultet, ali nastavlja da amaterski glumi u KUD-u “Ivo Lola Ribar”. Ubrzo postaje član Dramskog studija Radio Beograda, gdje i počinje njegova popularnost učestvovanjem u emisiji “Veselo veče”. U prvoj seriji TV Beograd “Servisna stanica” tumačio je jednu od glavnih uloga, kuvara Jordana. Ostalo je istorija.

Ono što su u “Otpisanima” bili Prle i Tihi, a na zapadu Stanlio i Olio, to su u svijetu komedije na našim prostorima bili Mija Aleksić i Čkalja. Duet bez premca Pavle Vuisić i Miodrag Petrović nastao je 1973. i trajao je punih 10 godina, prerastavši u film “Paja i Jare” i kasnije u nastavak “Kamiondžije opet voze” 1983. Čuven po urnebesnim pokretima, grimasama i kultnim rečenicama, postao je dobitnik više značajnih nagrada. Uprkos tome, u starosti je živio u siromaštvu, usamljen i zaboravljen, a njegov govor na dodjeli nagrade za životno djelo “Car Konstantin”, koji je završio rečenicom: “Hvala, Srbijo, što glođem koske”, ostaće kao najtužnije sjećanje na kralja komedije.

U intervjuu iz 2000. godine otkrio je i šta mu izmami osmijeh.

- Najdraže mi je kada me ljudi na ulici pozdrave uz širok osmeh na licu. Sa svakim zastanem i popričam. Znate, bilo mi je jako teško kada su došle izbeglice iz Krajine. To su bili ubijeni ljudi. Ali, kada god su na ulici prolazili pored mene, onako očajni, uvek su zastali, pa se brzo vratili. Rascepe usta ko “čarapin početak”: “Čkalja, to ste Vi?” Pa ja sam, odgovaram. “Gospode Bože, nikada u životu nismo sanjali da ćemo Vas da vidimo. Sad nam nije žao što smo izgubili kuću.” E, pa ne možete da imate kuću i da vidite Čkalju, pokušavao sam da ih oraspoložim. Taj osmeh je nešto najlepše. Prilaze mi i ovi mladi, pa uzimaju autogram, jer, kako kažu, neće im roditelji verovati da su me upoznali. To je za mene najveće priznanje - ispričao je Čkalja u intervjuu iz 2000. godine.

Posljednje godine života proveo je tiho, povukavši se iz javnog života, a umro je u Beogradu u 80. godini. Sve dok žive njegovi filmski likovi, čuveni Čkalja ostaće u srcima mnogih generacija.

Paja

Zanimljivo je da glavni junaci “Kamiondžija” nisu bili u dobrim odnosima kao što se to gledaocima činilo.

- Čkalja je bio perfekcionista. Želeo je do najsitnijeg detalja da osmisli svaki kadar, svaku repliku. Vuisić je pak glumio onako kako je mislio da treba da glumi. Ta razlika ih je često i koštala na setu. Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopšte nije bio glumac. Znao je reći: “Ja se samo ponašam.” I istina je - celog se života ponašao - otkrila je Mirjana Vuisić, supruga Pavla Vuisića.

Bez obzira na to, kada se poslije desetak godina planirao nastavak filma “Kamiondžije”, Vuisić je pored enormnog honorara za sebe tražio da i Čkalja dobije više novca.

Nadimak

Njegovo ime je već postalo legenda, a njegov nadimak je još uvijek misterija za mnoge. Prema Čkaljinom svjedočenju, njegov prijatelj, izvjesni Jeftić, počeo je tako da ga zove, a ostala djeca u društvu su veoma brzo prihvatila nadimak jer je Miodrag “bio mršav i osušen poput grane”. Jeftić nije ni slutio da je smislio omiljeni nadimak svih budućih generacija na prostoru bivše Jugoslavije.

Tagovi: