Kao gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković na prelazu iz 2024. u 2025. godinu nije imao posebnog razloga za zadovoljstvo. Taman kada je ugrabio par slobodnih sati, pa skoknuo do Jahorine da se pozabavi onim što najviše voli da radi – fotografisanjem za društvene mreže, grunuo je snijeg iz ne baš vedrog decembarskog neba. Zbog prilično mizernih reakcija nadležnih struktura na klimatski izazov, po inerciji, nezahvalna svjetina je gunđala na najbliže institucije, lokalne, ne odvajajući dovoljno vremena za detaljnu analizu odgovornosti.

Da se to desilo, nema sumnje da bi banjalučka šira populacija dokučila da se, u slučaju Stanivukovićevog okruženja, radi o nezgodnom bujanju podobnosti, sa neizbježnom posljedicom u vodu raširene nekompetentnosti, te blagonaklonog odnosa prema zatečenim šemama za koje u srpskom jeziku još ne postoji uvjerljiviji termin od hrvatskog izraza „pogodovanje“. Ako personifikacija ovakvog stila (ne)rada, negdje na polovini prvog mandata, sa lakoćom odustane od većine rezona zaslužnih za početni politički uzlet, onda mu nije naročiti alibi činjenica da je način djelovanja konkurencije čak i toksičniji, ma koliko to bilo teško ostvarivo.

Jer, vodeća stranka republičke vladajuće koalicije, sa svjesno nedefinisanim statusom na gradskom nivou, nakon posljednjih lokalnih izbora do maksimuma je pojačala gnusni mehanizam, uobličen još u prve četiri godine poslije gubitka stoprocentne kontrole nad najvećim gradom u RS. Njihova matrica, zvana „što gore, to bolje“, u slučaju današnje Banjaluke podrazumijeva posebno perverznu strategiju sabotiranja svake funkcionalnosti, posebno ako se se odnosi na elementarni, svakodnevni život, pa odsustvo vidljivog sistema može da revoltira veliki broj građana.

Konkretno, to ne znači samo da odbornici pod okriljem Vlade Đajića „miniraju“ bilo kakve pokušaje racionalnog reagovanja na nevolje, već i da čitava mreža partijskih lojalista u raznim službama – zaduženim za čišćenje snijega ili snabdijevanje strujom i vodom – sa entuzijazmom opstruiše pravovremene i suvisle poteze. „Računica“ je primitivna, ali donekle ima efekta, jer je zasnovana na očekivanju da će kolektivna frustracija do te mjere narasti da će određeni procenat ljudi trajno promijeniti političku stranu, vraćajući se, kako to odnedavno preferira da kaže predsjednik Srpske – u „porodicu SNSD-a“.

Naravno, ko sa takvom „familijom“ tikve sadi, o glavu mu se lupaju, pa nema dileme da je Stanivuković u velikoj mjeri i zaslužio da se nađe u žrvnju jeftinih metoda kompromitacije, osmišljenih unutar drugog pola prećutnog pakta, poznatog kao „simbioza“. Obični smrtnici su, naravno, kolateralna šteta ovakvog aranžmana i bilo bi surovo i pretjerano tretirati ih kao logične žrtve sopstvenog političkog „pragmatizma“, manifestovanog prilikom izlaska na birališta.

Međutim, takva pravila ne važe kada se pogled sa životnog preusmjeri na stranački teren. Ova sfera je trenutno jedini melem za potencijalne Stanivukovićeve „rane“, kada je u pitanju gradonačelnički rejting, mada će se i u tom domenu stanje iznivelisati čim „pučanstvo“ zaboravi hladnoću i „paralizu“ kasnog decembra, sa dolaskom prvih relaksiranijih dana u 2025. godini.

Stanivuković je 2024. završio bezbolno preuzimajući lidersku funkciju u PDP-u, tako da će u periodu do kraja 2026. i narednih opštih izbora biti fokusiran na isključivo jedan cilj – borbu za poziciju predsjednika Republike Srpske. Od stranačkih kolega, gotovo aklamacijom je prihvaćen kao pretendent na to mjesto, jer su se članovi Glavnog odbora manuli ćorava posla sa osmišljavanjem raznih programskih egzibicija za narodne mase, dajući do znanja da ih isključivo zanima matematika.
U završnici ove sezone, među znatnim dijelom opozicionih funkcionera i glasača, učvrstila se fama da je Stanivuković, naprosto, rođen pod srećnom zvijezdom, da je pobjednik po definiciji. Ostaje misterija na čemu se zasniva takvo uvjerenje, jer ta ambiciozna persona do sada nije ostavila iza sebe desetine poraženih rivala, već tek dvojicu – Igora Radojičića i Nikolu Šobota. Ni ovakav domet, naravno, nije za potcjenjivanje, ali nije dovoljan da se bilo ko proglasi konačno otkrivenom dobitnom kombinacijom.

Bez obzira na sve, na krilima nesputane narcisoidnosti, Draško Stanivuković će se sigurno kandidovati za predsjednika Republike Srpske za dvije godine. Jedina dilema je – da li će taj poduhvat biti potpuni solo-projekat ili će pokušati da za ovu zamisao obezbijedi što širu podršku unutar opozicije. U suštini, najveći dio posla u vezi s tim bio bi obavljen ako bi, u fazi kada dođe vrijeme za predaju kandidatura za iduće opšte izbore, odnedavni šef PDP-a moći da računa na „zeleno svjetlo“ osobe koja će tada biti predsjednik SDS-a.

Iako su, nakon posljednjih lokalnih izbora, postojale indicije da je pozicija Milana Miličevića, zbog izvjesnog rezultatskog pada stranke, donekle uzdrmana, sadašnji odnos snaga je takav da je izvjesniji opstanak načelnika opštne Teslić na mjestu prvog čovjeka, nego uspješan unutarpartijski „puč“ uz instaliranje „kalifa umjesto kalifa“. Sve se svelo na „buru u čaši vode“, jer se o broju osvojenih glasova nije raspravljalo na izbornoj skupštini, a na kraju se i famozna sjednica Glavnog odbora svela na zvučne, ali utopijske zaključke, poput zahtjeva da ih Aleksandar Vučić i patrijarh Porfirije prime na razgovor, vjerovatno kako bi im „objasnili neke stvari“, kao da su oni suočeni sa manjkom informacija o situaciji sa ove strane Drine. Nevolja je u tome što bi predsjednik Srbije na većinu argumenata hipotetičke delegacije SDS-a sigurno reagovao sopstvenom znamenitom opaskom „pa šta“, a nije isključeno da bi i vodeća ličnost duhovne vlasti kod Srba pronašla birane riječi sa identičnom poentom.

Jasno je da su sve te naoko dramatične inicijative samog vrha SDS-a plasirane kao „dimna zavjesa“, da bi se odvukla pažnja članova Glavnog odbora od mogućih talasanja i preispitivanja povjerenja Milanu Miličeviću. Takva taktika se pokazala uspješnom, pa tokom sjednice, prema dostupnim saznanjima, niko nije ni pomenuo „bolnu temu“. Sa Miličevićevog stanovišta, najgore je prošlo, tako da će se do 2026. sva kontriranja svesti na povremene bezopasne cinizme trojice bivših predsjednika – prije svega Vukote Govedarice, moguće i Mladena Bosića i Mirka Šarovića.

Paradoksalno je da su mlađi kadrovi skloniji nagodbama od stranačkih veterana, pa će Miličević već pronaći način da raznim obećanjima pacifikuje eventualno nezadovoljstvo u tom spektru, kojem pripadaju Đorđe Milićević iz Šamca, Jovica Radulović iz Modriče, djelimično i Rado Savić iz Lopara, prije svega zato što je on svoj kompromis sa Milanom Miličevićem već postigao, do te mjere da se može tretirati kao svojevrsna „desna ruka“ aktuelnog predsjednika SDS-a. U ovom miljeu se nalazi i Ljubiša Petrović, ali kao naglašeno specifična ličnost, ne bez političkih vještina, mada apsolutno lišen senzibiliteta za stranački timski rad, zbog čega će dugoročno ostavljati utisak da je „jednom nogom“ već van partije, s tim da su minimalne šanse da ikada iskorači i drugom.

Krug zatvara načelnik Istočne Ilidže Marinko Božović, jedina osoba među svima njima sa predispozicijama da bude idući predsjednik SDS-a. Ali, tek nakon 2026. godine, kada se Miličević okuša kao akter još jednih republičkih izbora, pri čemu će, naravno, to činiti kao selektor i koordinator, a ne u ulozi neposrednog učesnika jedne od dvije trke za ključne inokosne funkcije u RS i BiH. Tu dolazimo do Božovića, jer je upravo on bio potencijalni kandidat za novog lidera stranke, u rezonima ne baš slabih Miličevićevih kritičara u proteklim mjesecima. Ali, pošto je sve završeno bez potresa, nema sumnje da je, iza kulisa, postignuta saglasnost da se, personalno, na kormilu ništa ne mijenja još 24 mjeseca, u zamjenu za Božovićevu isturenu poziciju kada se ponovo krene na birališta.

Konkretno, to podrazumijeva scenario u kojem Miličević započinje pregovore sa Stanivukovićem uz tvrdnju da je i on lično zainteresovan za kandidaturu za predsjednika Republike Srpske. Naravno, za takav gard odavno postoji čitav retorički arsenal, prvenstveno utemeljen na tezi da najstarija i najveća opoziciona stranka u RS, sa svim svojim „istorijskim zaslugama“, ima neprikosnoveno pravo da povuče prvi potez u opozicionim pregovorima. Ali, budući da nema tog vokabulara koji će Stanivukovića odvratiti od namjere da on izađe „na crtu“ ovlaštenom zastupniku porodice Dodik, starijem ili mlađem, svejedno, uslijediće epizoda obostrane nadurenosti, tokom koje će djelovati da je dijalog definitivno propao, te da će dva opziciona „ovna na brvnu“ istrajati na vlastitim najavama kandidatura za predsjednika RS i upropastiti bilo kakve šanse za uspjeh ovog bloka.

A zatim će Miličević, kao stariji i iskusniji, posegnuti za motom „pametniji popušta“. Onda će obznaniti da SDS ipak podržava Stanivukovića kao zajedničkog kandidata ove dvije stranke za prvog čovjeka Republike Srpske, ali, uz uslov da PDP stane iza favorita SDS-a u trci za funkciju srpskog člana Predsjedništva. To će, sa 99 odsto šansi već u ovom trenutku, biti Marinko Božović.

Kada je riječ o Božoviću, čovjek nesumnjivo pripada rijetkom promilu ovdašnjih političara koji su tokom godina radili na sebi. Lični napredak je vidljiv u njegovom slučaju, prije svega na terenu elokvencije. Naravno, ne bi mu škodilo više opreznosti, budući da je nedavno imao izjavu koja je, prema naknadnoj ličnoj interpretaciji, bila poziv opoziciji da formira “vladu u sjenci”. Mađutim, stvarna vlast je te riječi sa lakoćom “protumačila” kao apel da se krene u dvovlašće, odnosno u kreiranje svojevrsnih paralelnih struktura u RS, što budi loša sjećanja na kratak, opasan period 1997. godine, kada je u Srpskoj zaista bila u opticaju takva situacija. Međutim, sve se to može tretirati kao “greška u hodu”, bez krupnijih posljedica.

Najveći hendikep Marinka Božovića, pri njegovom hipotetičkom ulasku u nadmetanje za funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH, može da bude njegova (ne)samostalnost. Naime, među poznavaocima materije unutarstranačkih odnosa u SDS-u, on već izvjesno vrijeme, s razlogom, slovi za najvažniju kadrovsku “kartu iz špila” u rukama Darka Babalja. Siva eminencija SDS-a u Istočnom Sarajevu, pa i šire, očito posjeduje svijest o vlastitim ograničenjima, prije svega kada je riječ o manjku harizme, u smislu ličnih pretenzija na vodeće funkcije u stranci i Republici, pa ne čudi što već godinama posredno, preko drugih ljudi, utiče na tokove. Takav mehanizam, za sada, privlači pažnju malog broja pomnih posmatrača političkih kretanja u RS. Ali, ako Božović bude kandidat, nema sumnje da će se njegov odnos sa Babaljem naći u fokusu “stratega” SNSD-a, spremnih da čovjeka iz Istočne Ilidže brzopotezno proglase nimalo autonomnim “igračem”. Naravno, i SDS i Božović u tom slučaju mogu da kombinuju retoriku Vučićevog i Dodikovog okruženja, pa da kažu: “Pa šta? I Željka Cvijanović funkcioniše na isti način, a nema tragova da je to ikome od vas smetalo”.

Kako god, uz sve vrline i mane, SDS ide prema kandidaturi Marinka Božovića za srpskog člana Predsjedništva BiH, a samim tim i ka izlasku u suret silnoj želji Draška Stanivukovića da se okuša u duelu za funkciju predsjednika RS. U tom slučaju, odnedavnom predsjedniku PDP-a preostaje tek da iščekuje kakav će biti učinak brojnih lobista, ornih da ubijede Jelenu Trivić i Nebojšu Vukanovića da ne pokušavaju da uruše ovakvu “koncepciju”. Nije isključeno da će biti uspjeha u pregovorima sa ciljem da Stanivuković i Božović budu jedini kandidati opozicionog spektra. Šefica Narodnog fronta i osnivač Liste za pravdu i red jesu impulsivni političari, ali nisu destruktivni, tako da jeste realan scenario u kojem odustaju od isturanja vlastitih favorita za te dvije funkcije. Naravno, to će značiti tek blagu podršku Božoviću, mada ne i Stanivukoviću, ali je gradonačelnik Banjaluke svakako lišen nelagode u ovakvim situacijama, pa će mu ćutanje Trivićeve i Vukanovića u predizbornoj kampanji biti sasvim dovoljno da relaksirano krene u duel sa predstavnikom SNSD-a.

To će značiti da su trajno ostavljena po strani važna pitanja, poput nedoumica: “Po čemu je Stanivuković čovjek opozicije, a ne još jedan kandidat vlasti”? “Da li svaka njegova pobjeda donosi tek personalnu zamjenu, ali ne i stvarnu promjenu u institucijama”? “Zašto bi simbioza bila alternativa statusu kvo”? Umjesto ovakvih razmatranja, na sceni će biti puko nadmetanje u kvantitetu, a jedine “kvalitativne” dileme odnosiće se na raspredanje o tome da li je prihvatljivija Stanivukovićeva digitalna i postmoderna od Dodikove analogne i konvencionalne verzije skoro iste politike, gotovo identičnog načina upravljanja i vladanja, jednako pogubnog odnosa prema tokovima novca, aparatu prinude i neumornom “spinovanju”?.

Sada je već kasno za takve “trivijalnosti”, jer je postavljena gotovo kompletna scenografija za “sudar” dvije familije, Stanivuković i Dodik. Da bi se složile sve kocke ovog mozaika, preostaje tek da Miličević, milimetar po milimetar, odvede SDS pod okrilje Draškove kandidature za predsjednika RS. Nema sumnje da će to, uz neizbježna prenemaganja, ipak učiniti. To će biti prilično karikaturalan finiš višedecenijske sage o odnosima PDP-a i SDS-a, uglavnom zasnovane na podjeli uloga u skladu sa principom “Um caruje, snaga klade valje”. Pri tome, ovakav raspored ispunjavao je dobar dio PDP-ovaca diskretnim prezirom prema nesporno jačim, ali ne i naročito bistrim “saveznicima”, dok je većina SDS-ovaca jedva suzdržavala frustraciju zbog nadobudnih “partnera”, koje usljed sumnjive “intelektualne” reputacije stalno moraju da “nose na leđima”.

Međutim, kada opoziciono usmjereni glasači u RS dočekaju 2026. godinu, i ova definicija odnosa PDP – SDS predstavljaće prošlost. Jer, bez obzira na izborne rasplete i broj glasova, biće teško ubijediti bilo koga u “um” Stanivukovićevog PDP-a. Ili “snagu” Miličevićevog SDS-a.

mojahercegovina.com